Dobar dan, dragi ljudi!
Zovem se Vanja Đujić. Rođen sam 22. oktobra 1974. godine u Bielefeldu, u porodici jugoslovenskih gastarbajtera.
Odrastao sam u Njemačkoj, a Juga mi je bila ljetna destinacija. Rodbinu smo imali na puno mjesta – u cijeloj Hrvatskoj, po Bosni i u Srbiji. Putovanje je sastavni dio mog života od malih nogu. Kad nisam bio u Jugi, onda sam putovao s nogometnim klubom po cijeloj Njemačkoj i Evropi. Tako reći, „Der Šetnja“ je moje prirodno stanje.
Po profesiji sam konstruktor mašinstva i gotovo dvadeset dvije godine radio sam samostalno, uglavnom za autoindustriju. Paralelno s tim, više od trideset godina bavim se muzikom kao basista, vokal i autor autorskih pjesama.
Imao sam uspone i padove kao svi mi.
Prošle godine je onda sve stalo. Do današnjeg dana (15.07.2026. – upravo ovo pišem) nisam primio nijednu narudžbu. Hvata te nervoza. Rezerve se tope samo tako i sad se osjećam kao da ponovo imam osamnaest godina – bez kinte. I tako…
Počeo sam pisati 2025. godine, nakon velikog profesionalnog preokreta, kada je kriza u industriji preko noći zaustavila posao koji sam gradio skoro dvije decenije. Tada sam sjeo za laptop i počeo pisati kao luđak koji ne zna šta će sad sa vremenom. Tako je nastala moja prva knjiga „Der Šetnja“.
Odmah poslije nje napisao sam „Mrš“, knjigu o propalom konstruktoru koji želi postati pisac.
Kad sam to završio, bio sam veoma gladan i, dok sam trpao ćevape, lepinje i razne druge slasne namirnice u svoja gladna usta, počeo sam pisati treći roman „Gladan“, koji se bavi hranom, društvenim principima, politikom, pohlepom i pitanjem kako se, kao poštena osoba, izboriti u sistemu koji određuje i jede sve živo što mu se pojavi pred zubima. Uzbudljiv roman poput trilera.
Četvrti roman počeo sam pisati odmah nakon trećeg. Zove se „Mozaik“. To je prelom jednog čovjeka koji skače između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kratke priče koje daju cjelokupnu sliku jednog života u kojem je sve prisutno: padovi, usponi, smijeh, plač, neuspjeh kao i uspjeh.
Pišem instinktivno. To se odvija kao film ispred mojih očiju, a ja moram biti dovoljno brz da uhvatim sve te scene. Nema tu neke kalkulacije.
Rekao bih da su moje priče vesele, apsurdne, ali i tople. U današnjem vremenu toplina je bitnija nego išta. Da se vratimo korijenima i da se stalno podsjećamo ko smo i zašto smo na ovoj planeti. Čini se da je život dug, ali onda shvatimo da je naše vrijeme jako ograničeno. Zašto ne iskoristiti to malo vremena da svima nama bude ljepše i toplije oko srca?
Drago mi je što si našao put do moje stranice i iskreno se nadam da ćeš uživati u mojim knjigama kao što sam ja uživao dok sam ih pisao, ali i kasnije čitao, kada sam se znao smejati do suza kakve sam sve gluposti uspeo napisati.
Odoh ja malo da se provozam biciklom i da uhvatim koju životnu priču za knjige koje ću tek napisati. Jer koliko god da se brinemo, za sebe ipak mogu reći:
„Siguran sam kad sam na nesigurnome.“
Uz dužno poštovanje,
Vanja Đujić
