Ulomak 1
Buđenje
Budio sam se u svom krevetu. Ušuškan na mekanom, visokom madracu, lijeva noga vani, a glava duboko uronjena u jastuk pun purećeg perja. Škiljio sam prema svijetlom, drvenom ormaru preko puta. Zavjese su bile pomalo razmaknute i jutarnje svjetlo ulazilo je u spavaću sobu.
„Lijepo“, samo ta riječ mi se pojavila u glavi.
Volim kad se budim subotom i sunce sija. Ne agresivno, nego baš onako nježno, da mi miluje lice. Da ta toplina lagano ulazi u tijelo i da me ispuni osjećajem lakoće koja najjača bude baš subotom. Nosim to još od djetinjstva – taj osjećaj da je sve moguće, da je život beskonačan i da smo svi na trenutak zarobljeni u balonu sreće. Valjda.
Okrenem se – nema je. Već je ustala. Usisivač bruji. I gotovo. Ode moje jutarnje ušuškavanje.
„Ništa… ajmo ustati. Ajmo krenuti u ovaj divan dan.“
Ulomak 2
Pijaca zvana „Tržnica neumornog nepca“
„Izvinite, kako se zove ovaj paradajz?“
„Sinko, to ti je volovsko srce. Domaći. Evo sad ću ti spakovati nekoliko. Dobar ti je za salatu, sladak, sočan – nema boljeg na cijeloj tržnici. Kunem ti se. Je l’ može kilo? Nije to ništa za mladog i snažnog čovjeka. Evo, za tebe 6 i po.“
Šest i po za paradajz. Jebote… je l’ pozlaćen? Ili živiš duže kad ga jedeš?
A sad ga je već spakovala u kesicu – nema izvlačenja.
„Dobro, gospođo, dajte mi vrećicu. Evo vam 7. Zadržite ostatak.“
„Nek te Bog čuva, mili moj. Evo ti vrećica. Uživaj – i pamet u glavu.“
Jeste ona starija od mene, ali nisam ni ja više tako mlad.
Sinko moj. Hahahaha.
Poklonila mi je osmijeh, a da nije ni znala.
Dobro – veliki kompliment za mene ako još uvijek prolazim kao „sinkooo“.
Ulomak 3
Bistro koji spaja
„Petre! Dugo se nismo vidjeli. Bene što si tu. Attencione – arrivo!“
Ode da ostavi tanjir nekom drugom.
Vrati se.
„Šta danas? Špagete alio et olio? Imamo i steak con aspargo…kako… come…“
„Šparoge, valjda?“
„Si!“
„Daj mi stejkić i te tvoje piaggio… kako se to već zove.“
Prasnemo svi u smijeh.
„Un comico“, kaže Deda.
„Nisam ja kriv, jebiga.“
Gleda on u nju pa u mene – pogled „Ko ti je ova?“
Pa pita:
„Chi sei? Ti… ko si?“
„Me?“ pita ona zbunjeno.
„Si, ti!“
„I am… you can call me Blue.“
„Que?“ kaže Deda.
Ja se ubacim:
„S druge strane rijeke je. Kaže da se zove Blue. Znaš ono:
rosso, giallo, blu…“
Deda klimne: „Bene“.
„For eat-e?“
Ja prevodim.
„What do you like? I recommend pasta with beef. Tres bon.“
Ovdje miješamo svakakve jezike, ali dobro – snalazimo se.
Ulomak 4
Mokre noge i neko kuca s neba
I onda… patka.
Pliva niz potok, ali nešto na njoj ne štima.
Zabuljim se.
Ima… još dva krila.
Na glavi.
Kao lepeze što se mrdaju lijevo-desno.
„Ma daj“, mislim. „Neko mi je nešto stavio u pivo.“ Srce mi počne lupati. Kao da neko pleme već kuva kolonijalce, a ja stojim sa strane i čekam red.
Patka dođe bliže.
Namigne mi.
Namigne.
„Je li moguće?“
Pogledam Žutog – on zuri prema livadi.
Pogledam Matorog – on gleda u mene i slegne ramenima.
„Šta je? Šta buljiš, pederu?“
Smije se.
Hoću se nasmijati… ali ne mogu.
Patka me gleda i kaže:
„Kvakavakvakvak… šta ima, pederu?“
Zinuh.
„Je li si i ti to čuo, Matori?“
„Šta?“
„Pa… to.“
„Šta to?“ pita zbunjeno.
Patka pliva prema meni s osmijehom.
Ona se smije. Doslovno se smije.
„Jeste!“
„Molim?“ kaže Matori. „Si nešto rekao, Petre?“
„Ja?“
„Da ti, Petre.“
„Nije on“, kaže glas, „nego ja!“
Mi se ukočimo.
Pogledamo oko sebe.
Glas dopire iz… svuda.
